(Gospić, 11. 3. 2010. – D. T.) Biskup mons. dr. Mile Bogović obratio se vjernicima u Gospićko-senjskoj biskupiji i svim ljudima dobre volje korizmeno-uskrsnom poslanicom koja nosi naziv „Biti s narodom i za narod“. Imajući u vidokrugu desetu obljetnicu svoje biskupije i tekuću Svećeničku godinu biskup je u poslanici istakao nekoliko svećeničkih uzora s područja Gospićko-senjske biskupije kako bi se vjernici bolje upoznali što je svećenik značio na ovim prostorima i što bi danas trebao značiti.
Prikazao je pet svećeničkih likova od kojih je svaki bio svijetlo u svom vremenu i prostoru, isticao se nekim vrlinama. To su: prosvjetitelj Blaž Baromić, osloboditelj Marko Mesić, vizionar Šime Starčević, borac protiv liberalnih zabluda Fran Binički, učitelj u bogoslužju Dragutin Kukalj, te suputnik i supatnik Josip Kapš. Iako je svjestan da neki svećenici možda i ne bi mogli poslužiti kao uzor, upozorava da to nisu redovni slučajevi, kako bi ih neki žele predstaviti, nego tek razočarani pojedinci vrijedni sažaljenja.

Biskup izdvaja popove glagoljaše kao narodne svećenike koji nisu uzmicali ni pred plugom, motikom, kosom i vinogradskim poslovima i na poseban način senjskog svećenika i kanonika Blaža Baromića (Vrbnik, poslije 1440. – Senj, poslije 1505.) koji je krajem 15. stoljeća u Senju otvorio glagoljsku tiskaru.
Zatim govori o popu Marku Mesiću (Brinje, oko 1640. – Karlobag, 1713.), osloboditelju Like od Turaka i narodnom vođi, koji ne samo da je gradio i obnavljao crkvene građevine, nego i izgrađivao živu Crkvu o čem svjedoči njegov zapis: »Ali je ovo crikva živa kamo ja idem i potribuje okolo onih duš truditi se više nego li oko crikve (od kamena), koju kada je početa oće se i sveršiti.“
Treći svećenički lik je Šime Starčević (Veliki Žitnik, 1784. – Karlobag, 1859.). On je cijeli život bio obuzet mišlju da je kulturna razina naroda ovisna o njegovoj jezičnoj kulturi, odnosno književnosti. Nije poznato da bi netko prije Šime Starčevića upozorio na opasnost od komunizma (1847.).
Fran Binički (Mušaluk, 1875. – Lički Osik, 1945.) je predstavljen kao branitelj od suvremenih zabluda i jedan od bližih suradnika biskupa Antona Mahnića. Biskup uočava kako na hrvatskim prostorima teško da je koja osoba jasnije prozrela opasnosti koje sa sobom donosi liberalizam pod plaštem slobodarstva, tj. oslobađanja od vjere i predaje pa i od svih etičkih i moralnih normi.
Poučavatelj u bogoslužju i mučenik svoje službe Dragutin Kukalj (Crikvenica, 1899. – Gospić, 1945.) naredni je uzor koji se trudio da narod što bolje upozna svete obrede i sudjeluje u njima. Uz Dragutina Kukalja biskup nabraja i ostale svećenike žrtve totalitarističkog režima na području današnje biskupije: Dragutin Fifka (1890.-1943.), Stjepan Gabrić (1912.-1947.), Vjekoslav Gržanić (1902.-1943.), Ivan Juraić (1884.-1942.), Ladislav Kolarić (1938.-1943.), Bogumil Krušić (1910.-1943.), Juraj Mihić (1909.-1945.), Zvonko Milinović (1914.-1943.), Mate Moguš (1912.-1945.), Ivan Nikšić (1910.-1945.), Vladimir Stuparić (1911.-1943.), Dragutin Štimac (1907.-1943.), Blaž Tomljenović (1888.-1942.), Bruno Vernazza (1880.-1945.), Antun Žilavec (1915.-1943.), Pavao Bedenik(  - 1946.)
Suradnik, suputnik i supatnik Josip Kapš (Lukovdol, 1917. – Gospić, 2006.) na svojim križnim putovima naučio je kako podnositi neizbježne patnje. Svoje geslo „Sve za Boga i za Domovinu“ svjedočio je u vremenu u kojemu se sustavno radilo protiv Boga i protiv Domovine.